Odlučili smo da prvo okušamo sreću na izvoru reke Save Bohinjke, koja nastaje od vode iz Črnog jezera, a niz strmu provaliju stene Komarče spušta se praveći vodopad Savicu. Time smo se nadali da ćemo Bohinjskom jezeru u raskoraku dati dovoljno vremena da proviri ispod maglenog svoda i stidljivo pokaže svoju smaragdnu boju.
Do parkinga odakle počinje uspon ka vodopadu, kroz gustu šumu vodi potpuno raščišćen, uži vijugavi put. Parking za automobile se u sezoni naplaćuje 5 EUR/3h, međutim sada je bilo pusto i lokalitet nije radio, kao ni objekat u sklopu parkinga.
Znala sam da se do vodopada stiže konstantnim penjanjem, kao i da uspon traje približno oko 20-25 minuta, međutim bezbrižni gosn turista nije raspolagao tom informacijom, sve dok mu, kada smo parkirali auto i ugasili motor, istu nisam saopštila. Da ste mu samo mogli videti izraz lica, kada je sa njegovog opuštenog gledišta shvatio da ovo ipak neće biti jedan lagani turistički izlet. Svakako, morala sam prećutati taj detalj, spasiti se preveremenog gunđanja i pustiti ga da uživa u iznenađenju.
Otvorila sam gepek sa idejom da preobujem zimske čizme, međutim tamo me je zatekao prazan ranac. Ne očekujući dalji razvoj „situacije“, postavih pitanje: „A gde su čizme?“ Gosn turista mirno saopštava: „Odneo sam ih u hotel.“ „Šta si uradio?“, u neverici postavljam novo pitanje. „Zar se ne sećaš, tražila si da ih donesem?“, odgovara. „Da, dobro se sećam, što očigledno nije slučaj i sa tvojim pamćenjem… zamolila sam te da mi doneseš SAMO braon čizme, a ne svu raspoloživu obuću koju si ugledao u našem autu!“
Okej, odmah sam shvatila da mi se nekako moralo vratiti kao bumerang ono moje malopređašnje iznenađenje, koje me je očigledno zalud zabavljalo. Jutrašnji skor: gosn turista – 1, moja malenkost – 1.
U platnenim patikama za fitnes stižemo do kućice za kupovinu karata. Nema nikog. Ne radi. Na otključanoj kapiji stoji okačena drvena tabla da put dalje nastavljamo na sopstvenu odgovornost. Gledam nagore i uviđam da je apsolutno svaki stepenik dokle mi je vidik dopirao, očišćen. Pa ovo će biti lakše nego što sam mislila! Čak i u patikama za fitnes, u sred februara, na Julijskim Alpima u sred nacionalnog parka Triglav. Idemoooo!
Gosn turista nije delio isti entuzijazam kao i ja. Skoncentrisao se na gunđanje, jer naravno ništa mu nije bilo potaman. Konstantno je negodovao sebi u bradu: „Samo smo mi krenuli u patikama, zamisli ako nas neko ovakve vidi.“ „Evoo, zamislila sam iiii… ništa se nije desilo… pa vidiš da je svaki stepenik od 533 koliko ih do gore ima, u potpunosti čist“, rekla sam. „Koliko stepenika ima?“, zabezeknuo se, uporno ponavljajući kako nam sve ovo nije bilo potrebno.
Ako izuzmemo moj entuzijazam i konstantnu želju za otkrivanjem novih lokacija, moram vam reći da do vodopada zaista ima poprilično penjanja i nije lagano za one puput nas bez kondicije i fizički neaktivne.
Zbog gosn turistinog „izuzetnog raspoloženja“, morali smo praviti pauzu kod table koja ukazuje na uvalu gde je nekada prošao Bohinjski glečer i time napravio Bohinjsko jezero. Magla koja nas je pratila sve do uspona ka vodopadu, ostala je ispod nas u glečerskoj uvali. Iznad nas je sijalo i grejalo nas februarsko sunce.