
Sokobanjanje
Kako sam naslov kaže, u Sokobanju smo krenuli sa namerom da letnji odmor provedemo u banjanju, bilo u Bovanskom jezeru, nekoj od plaža Moravice, Amamu ili ruku na srce ponajmanje akva parku. Plan je ostvarila samo gospođica, kojoj hladna voda Moravice nije nimalo smetala, dok je Dondule neplanirano okvasio samo noge i brzinom svetlosti istrčao iz hladne reke.
Imali smo „sreću“ da ništa od smeštaja krajem avgusta nije bilo slobodno osim Vile Milovanović, koju su vlasnici neposredno pre našeg dolaska počeli da izdaju. Sreću, jer je smeštaj bio na obodu Sokobanje, na samom ulazu u grad, do koga se dolazi makadamskim putem, na poljani punoj raznobojnog cveća koja gleda ka planini Rtanj, ušuškan u voćnjaku sa tek pokojom opalom jabukom i jedinstvenim izgledom ranča. Upravo je smeštaj popravio utisak i sliku o varošici, koju sam malo drugačije zamišljala pre dolaska.


Ako se želite dobro gostiti Kafana Zelengora je pravo mesto za vas
Kako to obično biva, nakon puta, hteli mi to ili ne, najčešće budemo gladni, pa akcenat damo traženju restorana gde bismo napunili stomake. Ni ovaj dolazak u Sokobanju nije bio izuzetak. Sve recenzije i ocene sa googla bile su na strani kafane Zelengora, koja se nalazi na mermernom šetalištu u srcu Sokobanje. Prepoznaćete je po kariranim crvenim stolnjacima, gomili ljudi i starim fotografijama na spoljnjem zidu kafane koji gleda ka bašti. Jedini prazan sto tik do šetališta samo što se oslobodio. Sedamo. Konobari se smenjuju. Dok jedan raskrčuje prethodni rusvaj, drugi uzima porudžbinu. Sa gospođicom odlazim da operem ruke. Po provratku ugledah trećeg konobara kako donosi poručeno. Iznenađeni uživamo u brzoj usluzi i odličnoj hrani. Nadmašili su čak i Grke u brzini posluživanja. Moram priznati da ovo u Srbiji još videla nisam. Međutim, Kafanu kod Piroćanca, još uvek nisu uspeli da nadmaše. Ono šta je odlično je teletina ispod sača i moja topla preporuka je za one koji uživaju u mesnom meniju.

U centru Sokobanje nalazi se Zavičajni muzej, sa turističkim info centrom. Zbirka eksponata iz oblasti istorije, arheologije i etnologije postavljena je u građevini iz XIX veka, sagrađenoj u moravskom stilu. Ispred je velika šahovska tabla na koju gledaju oni koji se smeste na stepenište amfiteatralne postavke. Muzej je tokom našeg boravka u banji bio zatvoren.

Nedaleko od Zavičajnog muzeja nalazi se Galerija – legat Miluna Mitrovića, slikara rođenog u Sokobanji, koji je svom gradu zaveštao 150 slika. Ona takođe nije bila otvorena kada smo mi pored prolazili.
Kroz park se nazire Amam – tursko kupatilo, fontana i Milošev konak. Odmah do nalazi se i crkva Svetog Preobraženja Gospodnjeg. Iza Amama prostire se centralni gradski park. Na mermernom šetalištu nalaze se brojni restorani, kafići, banke, poslastičarnice i prodavnice.

Amam je nekada koristio knez Miloš Obrenović
Onako na prvu, najzanimljivija i najlepša građevina Sokobanje je Amam – tursko kupatilo. Jedno veče smo obišli unutrašnjost kupatila uz cenu ulaznice od 100 dinara. Čovek koji je zaposlen pri Specijalnoj bolnici Sokobanja nas je proveo kroz hodnike kupatila i pokazao kadu koja je napravljena specijalno za kneza Miloša Obrenovića. I dan danas je u funkciji, a pored kade se nalazi i originalni ibrik koji je knez Miloš nekada koristio. Amam je podignut još u XV veku za vreme vladavine Turaka, na temeljima građevine iz rimskog perioda. Danas je moguće kupanje u termalnoj vodi ili inhaliranje mineralnom vodom, koje je posebno delotvorno kod dece u lečenju bolesti disajnih puteva. U rimskom kupatilu su snimane neke scene iz Šotrinog ostvarenja Zona Zamfirova. Ispred amama obično sedi starac i svojom frulom zabavlja prolaznike, od kojih pojedini neretko i zaplešu pokazujući svoje folklorno umeće.






Milošev konak pretvoren je u restoran, koji osim dobre lokacije i pogleda na mermerno šetalište i amam, kroz jarko crvene muškatle, nema mnogo što šta kvalitetno da ponudi. Podignut je u XIX veku i koristio je za smeštaj kneževe administracije koju je on sa sobom vodio iz Beograda, dok je u Sokobanji boravio tokom tri do četiri meseca godišnje.

Iako sam bila za to da ponovo ručamo u Zelengori, ekipa je ipak većinski izglasala da probamo nešto drugo, pa tako izabrasmo restoran Milošev konak, bez obzira na to što trenutna posećenost i nije obećavala kvalitet. Odlučili smo se za Miloševu sablju i osim atrakcije oko serviranja jela, sve ostalo je bilo ispod proseka. Iznad jedva mlakog, da ne kažem bajatog pomfrita, visio je gotovo hladan i drven red klasičnog roštilja, red živog „grilovanog“ povrća naboden na „sablju“.


Utisak lošeg ručka smo popravili, tako što smo odšetali do Tajlandskog sladoleda i odabrali kombinaciju koja će nas naterati da zaboravimo prethodni obrok.
Još nešto za obići:
Od 2012. godine u Sokobanji postoji i akva park Podina. Naši prijatelji su sa decom bili u akva parku i utisci su im pozitivni. Mi nismo imali neku preveliku želju da slobodno vreme provedemo u bazenima.
U hotelu Moravica, koji se nalazi u blizini Banjičkog parka nalazi se spomen soba Iva Andrića broj 144 u kojoj je čuveni nobelovac tokom svog života u više navrata boravio i odmarao. Voleo je da kaže:“ Ja ne znam čega stvarno ima ovde, ali znam da posle 15-20 dana boravka u Sokobanji radim celu godinu u Beogradu kao preporođen.“ Soba broj 144 je imala pogled na dve strane, na kanjon reke Moravice i na Sokobanju, pa je to bio jedan od razloga što je pisac baš nju uglavnom birao. U sobi se nalaze njegovi lični predmeti, spisi i stranice kucane pisaćom mašinom. Ispred hotela je podignuta i bista Iva Andrića. Ulaz u sobu plaća se 100 dinara. Ako me put ponovo bude naveo u Sokobanju, bez sumnje ću se uputiti u hotel Moravica, da obiđem spomen sobu čuvenog pisca.
Mišljenja sam da u Sokobanji ima prostora za još razvijanja. Asfalt bi trebali definitivno promeniti, glavna prilazna ulica centru je u lošem stanju. Čak i neke mermerne ploče na šetalištu su popucale, pokrivile se i trebalo bi ih zameniti. Lokalitete bi trebali srediti i održavati. Banja svakako ima potencijal, ali treba još novca uložiti na uređenje. Dodatno, ogromna gužva koju smo zatekli na šetalištu, blago rečeno me je zgrozila. Osetila sam se kao na nekom vašaru iz prošlog veka. A ja to ne volim. Bez ikakve distance i nošenja maski, opušteno, kao da se apsolutno ništa ne dešava.
Najpristupačnija plaža Moravice je Župan i podseća na neke od azijskih egzotičnih plaža
Do Moravice se stiže laganom vožnjom od tek nekoliko minuta, zaobilazeći na taj način centar grada, jer je on isključivo pešačka zona. Na prašnjavom parkingu preko puta mosta ostavismo naš automobil i sa sitnim plažnim mobilijarom u rukama krenusmo kroz Banjički park, uzvodno uz reku sa nadom da ćemo se okvasiti na nekoj od plaža.
Do prve najpristupačnije plaže koja nosi naziv Župan stiže se laganim hodom nakon nekoliko minuta. Mostić vezuje levu i desnu obalu Moravice. Tri slamnata suncobrana daju kupalištu egzotični izgled. Sa obližnjih stena tinejdžeri se takmiče ko će bolje da skoči u ledenu reku. Sredovečna gospoda i manja deca su glavni posetioci Župan plaže. Gospođica je brzinom svetlosti svukla sve sa sebe i potrčala u vodu. Dondule se odvažio da joj pravi društvo. Ne zadugo. Izleteo je napolje, brže nego što je i ušao. Samo je gospođica odolevala ledenoj vodi i bila istrajna u tome da se brćne.



Pored Župan plaže Moravica krije još egzotičnih plaža i to Tesnac, Šest kace, Tri kace i Džentlmen
Gospodin turista i ja smo imali druge planove. Ostavismo Milu i Dondula da izađu na kraj sa pomahnitalim kupačem, a nas dvoje se uputismo Moravicom ka izletištu Lepterija. Uzvodno od plaže Župan utabanom stazom stiže se do plaže Tesnac. Na tom delu je Moravica najuža, pa odatle potiče i sam naziv plaže. Odmah nakon plaže Tesnac nalazi se plaža Šest kace, koja je naziv dobila po šest udubljenja u steni koje asociraju na kace. Bila je pusta. Ulaz u vodu je nepristupačniji od onog na plaži Župan, jer se ulazi sa stena i kamenja. Sledeća plaža je Tri kace, a nakon nje se dolazi do plaže Džentlmen, koja važi i za nudističku. Mi golaće ne videsmo, što ne znači da ih u nekom delu godine i nema.





Staza se završava u restoranu Pećina, gde se jedan deo stolova i nalazi pod svodom pećine Marco Polo, dok se drugi deo stolova nalazi pored Moravice.

Preko dva mostića nastavljamo ka Lepteriji. Ovaj deo je izuzetno lep, gotovo sve vreme u senci krošnji drveća, sa prelamanjem zelene boje na površini vode. Naiđosmo i na nekoliko izvora. Na izletištu Lepterija su postavljeni drveni stolovi i stolice i vide se tragovi roštiljanja.

Kod izletišta Lepterija nalazi se prirodni fenomen u steni - lik Bogorodice sa Isusom u naručju
Do prirodnog fenomena lika Bogorodice sa Isusom u naručju koji se oslikava u steni treba se popeti uz strmu stenu. Doslovce popeti, ne samo dohodati uz strm nagib. U papučama nije bezbedno, potrebna je neka ozbiljnija obuća. Pratila sam porodicu koja se pela ispred mene i uspela sam u sandalama (pođoh po običaju nepripremljena) da stignem do pećinice u steni koja pravi lik Bogorodice. Savetujem da ukoliko dolazite na ovo mesto svakako obujete pogodnu obuću i vodite računa o maloj deci, jer se lako može desiti da se okliznete i survate dole. Dakle, nagib je veliki, dosta je strmo i potrebno je baš voditi računa o sigurnosti.


Morali smo se vraćati natrag, već smo se dosta zadržali. Mila i Dondule imali su zadatak da ukrote gospođicu plivača, pa se umoriše. Mislila sam da neki od narednih dana dođemo autom do Lepterije, pa odatle pešaka pored izvora Vodomara i Hajduk Veljkove pećine odemo do Sokograda. Međutim, niti nas je vreme poslužilo, niti vremenske prilike, te Sokograd osta neotkriven. Ono šta znam je da je Sokograd podignut na steni visokoj 100 m i da uspon do same tvrđave nije lagan. Potrebna je kondicija, pažnja i prigodna obuća.
Još nešto za posetiti:
Od plaže Župan stazom se može popeti do vidikovca Popovica, na planini Devica sa koga se vidi Sokograd, a kod izletišta Lepterija nalazi se i mala Bogorodična crkva.
Vodopad Ripaljka i izletišta Grudno i Očno na planini Ozren mogu biti zanimljiv izbor za jednodnevni obilazak... ali ne po kišnom danu...
Vreme je bilo kišovito, tmurno i oblačno. Ocenih da je najbezbolnije po ovakvim vremenskim uslovima otići do vodopada Ripaljka, koji je ime dobio po narodnom izrazu – vodi koja skače, odnosno ripa.
Potrpah gospodu u kola i krenusmo ka Ozrenu, na čijem se putu nalazi i skretanje za vodopad. Od parkinga Grudne bolnice Ozren do vodopada stiže se zemljanom stazom, koja je bila polunatopljena od sinoćne i jutrašnje kiše. Iznad vodopada nalazi se još par slapova koje smo obišli. Na glavnom vodopadu nije bilo mnogo vode. Pribojavala sam se, budući da smo tokom avgusta obilazili Sokobanju, da vode neće biti uopšte. Drveni mostić koji je nekada postojao i davao ambijent celom okruženju, više ne postoji. Više bih volela da je bilo sunčano, lepo vreme, jer bi samim tim i moji utisci bili, pretpostavljam lepši. Ovako, nisam bila preterano fascinirana onim što vidim, dodatno jer je oko vodopada bilo đubreta i prljavštine, koja se verovatno i slila usled noćašnje kiše.


Odmah kod parkinga za vodopad Ripaljka nalazi se i izletište Grudno. Tačnije na ovoj lokaciji se nalazi Specijalna bolnica Ozren za lečenje plućnih bolesti. Opet ću ponoviti, nakon kiše sve mi je ovo izgledalo nekako otužno, neuređeno i neodržavano. U centru izletišta nalazi se jezerce, kao i vodopad Mala Ripaljka koji je u ovom periodu godine presušio. Malo dalje odatle i stari, prazan, oronuo bazen.


Izletište Očno nalazi se nedaleko od izletišta Grudno i predstavlja poljanu iza Specijalne bolnice za lečenje očnih bolesti u kojoj uglavnom borave stariji ljudi. Taj deo Ozrena je izložen stalnoj ruži vetrova i ima izuzetno povoljnu negativnu jonizaciju, što dokazano dobro utiče na očne bolesti. Na sred poljane nalazi se „kamen ljubavi“ kod koga su po legendi Hajduk Veljko i Čučuk Stana vodili ljubav. U blizini se nalazi i izletište Kalinovica do koga nismo otišli.



Na putu ka Grudnom i Očnom ako obratite pažnju videćete tablu za izvor Barudžija, koji je naziv dobio po bari koja je nekada postojala na tom mestu. Brzim korakom spustila sam se do izvora, da bih tamo zatekla mesto koje je presušilo. Uz debeli sloj blata na đonu patika, bez viđenog izvora, vratih se do auta.
Na poljani restorana Stara vodenica ima prostora da se vaša deca igraju
Sasvim slučajno, totalno nenadano shvatili smo da smo se u isto vreme kada i naši dobri prijatelji našli u Sokobanji. Dogovorili smo susret kod Amama, pa puni euforije, priče i utisaka krenuli ka Staroj vodenici, koja se nalazi nedaleko od našeg smeštaja. Točak je vrteo vodu, a mi smo kroz nekadašnju vodenicu, sada preuređenu u restoran, ušli u baštu kroz koju protiče mlinarska reka Gradašnica. Počastili smo se palačinkama dok smo gledali na poljanu sa balama sena i drvenim oborom u kome nije bilo životinja.




Nedaleko od stare vodenice nalaze se Grudonjske vodenice, stare više od sto godina. Mi do njih nismo otišli, jer smo saznali da su zatvorene i da se ne može ući.
Okrug sela Vrmdža - "hajlajt" Sokobanje
Novi je dan… i to sunčan. Saopštavam ekipi da idemo za Vrmdžu, a oni prasnuše u smeh. Možda ime Vrmdža deluje smešno, ali selo je jedno od „hajlajta“ Sokobanje. Naziv je dobilo od reči navrnuti ili skrenuti vodu na željeni tok. Predeo je bogat vodom i vodenim tokovima.
Prvo ćemo do jezera. Prečnika je 50 m i okruglo je. Bogato je ribom, a po okolnim šumarcima može se naći razno voće, kao što su jagode, drenjine, kupine, ali i pečurke i lekovito bilje. Do Vrmdžanskog jezera vodi makadamski put, dovoljno pristojan da se njime može do samog jezera.
Napravismo krug, nabrasmo najlepši šareni buket poljskog cveća, popričasmo sa pecarošima, pa se uputismo ka Vodenici kod deda Mije.



Odlične palačinke od domaćeg brašna mlevenog na vodenici potočari možete probati Kod deda Mije
Vodenica potočara stara preko 120 godina se nalazi u lepom šumskom okruženju, na Vrmdžanskoj reci, a i dalje je u pogonu. Melje brašno od belog i žutog kukuruza, pšenice i heljde. Deda Mija i njegova gospođa baka rade turbo. Stoje pod nadstrešnicom, pakuju brašno, odgovaraju na pitanja o ceni rtanjskog čaja, domaćih džemova od šljive i kajsije, kilogramu brašna. Baka je stroga, čini mi se, dok je deda Mija blage naravi, onako od oka, rekla bih, po razgovoru među njima samima i sa posetiocima. Cena kilograma brašna je 150 dinara. Nije bitno od čega je. Trenutno imaju samo belo hlebno pšenično, žuto i belo kukuruzno. Mila i ja pazarimo par kilograma. Ne mogu vam opisati kakvu proju sam ispekla po povratku iz Sokobanje od kombinacije belog i žutog kukuruznog brašna, pravu onu starinsku, punog ukusa. Fan-ta-sti-čno…
Deo pored vodenice pretvoren je u restoran. Želeli smo da probamo njihove palačinke sa domaćim džemom od šljiva, od tog lepog brašna. I probali smo. Odlične su. Napravili smo predah pa se drvenim mostićem uputili ka autu.



Latingrad, Vrmdža fest i Naša vodenica vas takođe čekaju u selu Vrmdža
Stali smo u selu Vrmdža, kod seoske škole iz 1834. godine, gde se održava i Vrmdža fest, pa se pored amfiteatra i pozornice, laganim korakom popeli do ostataka Latingrada. Pogled odozgo na okolna brda i Vrmdžu je očaravajuć. Prijalo mi je da ovde provedem neko vreme. Put do Latingrada nije naporan, štaviše kratak je i opuštajuć.




Još nešto za videti:
U selu Vrmdža nalazi se još jedna vodenica imena Naša vodenica, koju takođe možete posetiti i pazariti brašno. Mi se nismo zadržavali, jer smo krenuli ka Sesalačkoj pećini.
Sesalačka pećina, stanište slepih miševa
Dondule je sa zadnjeg sedišta već počeo da negoduje, posebno kada smo skrenuli na neasfaltiran put sa ponekom rupom, koji vodi ka Sesalačkoj pećini. Na parkingu je demonstrativno, ali bez prevelike pompe, u fazonu „nisam ljut, sve je okej i nije mi prvi put“, odlučio da neće ići u pećinu i ostao da se čvari na suncu. Gospodin turista je prednjačio i promašio glavni ulaz, pa smo njegovu siluetu iza koje probijaju sunčevi zraci videle na gornjem otvoru pećine. Mila je odlučila da neće ulaziti, nije osvetljeno, iz pećine se oseća memla, veli čitaće informacije sa table na ulazu i šmucati se okolo. Gospođica Buba i ja smo optimistički ušle u pećinu sa nadom da ćemo videti neki ukras ili koloniju slepih miševa kojima je ovde prirodno stanište. Kroz pećinu bi trebala da protiče reka, pa je dno na nekim delovima prilično klizavo i blatnjavo, prošarano povećim kamenjem. Kada smo shvatile da ništa od onog šta smo došle da vidimo ovde nećemo naći, pomalo promrzle, a više blatnjave, izađosmo iz pećine, ne baš oduševljene. Gospodina turiste i Mile nije bilo na vidiku, pa se uputismo ka parkingu. Milu sustigosmo kod uređenog izletišta nedaleko od pećine, a ostalih dvojicu „partibrejkera“ nađosmo u kafani Pećura gde su već uspeli da naruče po jednu ljutu.
Što se mene tiče, pećina me nije dojmila. Ništa zanimljivo tamo videla nisam. Ako ne morate, nemojte ići u pećinu. Eto, jedan topli savet. 😉



Da li ste znali da vrelo Moravice nastaje od više podzemnih izvora?
Vrelo Moravice nalazi se veoma blizu regionalnog puta Sokobanja – Knjaževac, podno planine Devica. Lako je dostupno i kola se mogu parkirati odmah do vrela. Moram priznati da su mi upravo ta parkirana kola smetala prilikom pravljenja fotografija, jer nikako nisam uspevala da ih izbegnem. Na Vrelu srećemo drugare, nakon što smo ih videli i kod deda Mijine vodenice. Vrelo predstavlja plitko jezerce koje nastaje od više podzemnih izvora. Okolo jezera nalaze se izletnički stolovi i klupe.


Ne propustite odlazak do pećine Marka Kraljevića
U blizini vrela nalazi se Markova pećina koja je po predanju Marku Kraljeviću i njegovom Šarcu služila kao sklonište. Do nje vodi obeležena staza. Iz pećine kada je visok vodostaj, koliko god mi to bilo teško da zamislim, izvire voda. Ulaz u pećinu je uzak, klizav, nesvakidašnji i treba se do nje popeti. Drugar je ostao da me čeka, jer i nije baš bio zainteresovan da se popne do ulaza. Kada prođete kroz taj uzak prolaz, nailazite na jamu, gde su nekada postojale drvene merdevine kojima se moglo spustiti unutra. Sada su te merdevine istrulile, polomljene su i silazak nikako ne preporučujem, jer nije bezbedno. Dakle, ako obilazite pećinu, možete se njenoj neobičnosti diviti samo sa ulaza i voditi računa da se ne survate u provaliju, jer ništa nije obezbeđeno.


Do restorana Vidikovac se dolazi putem koji vodi ka Lepteriji. Pogled opravdava naziv restorana i da bismo uživali u istom, na otvorenoj terasi, morali smo sačekati 15-ak minuta da se oslobodi sto. Hrana je bila odlična, stolovi su bili razmaknuti shodno aktuelnoj situaciji, pa smo nakon obimnog ručka bili zadovoljni što smo pored Zelengore pronašli još jedan restoran koji je zadovoljio naše ukuse.

Bovansko jezero može biti dobar izbor za letnje osveženje
U Bovanskom jezeru koje se nalazi udaljeno 7 km od Sokobanje smo pre dolaska imali ideju kupati se nekoliko puta. Međutim, ništa od toga nije se ostvarilo. Najviše zbog loših vremenskih uslova, a pomalo jer smo obilazili okolinu Sokobanje, pa nam je vreme za odlazak do Bovanskog jezera izmaklo. Na jezeru sam videla dve uređene plaže, na samom početku i samom kraju jezera. Ostale lokacije, ako bi i moglo da im se priđe nisu uređene i kupanje je na sopstvenu odgovornost, uglavnom uskakanjem u vodu. Nešto slično kao i na Zavojskom jezeru. Jezero je vijugavo i kada smo dolazili videla sam kupače, ali i one koji su plovili na dasci po jezeru. Izgledalo mi je lepo, posebno onaj manje pitomi deo.


Ovim završavam putopis iz Sokobanje, jer se selimo na Staru planinu. Šta smo tamo videli, možete pročitati u ovoj priči.
Ako ste posetili Sokobanju i njenu okolinu, volela bih da čujem vaše utiske.
Za još fotografija zapratite moj profil na Instagramu.
Svi tekstovi i fotografije na blogu, kao i Instagram i Facebook profilu Putovanja iz mog pera podležu autorskim pravima, te samim tim njihovo preuzimanje, kopiranje i korišćenje bez eventualne saglasnosti nije dozvoljeno.

