Makedonija,  Ohridsko jezero

Trpejca su otkrivena

Kraj avgusta je. Napolju vrelina. Pravo vreme za beg iz Beograda. I pronalazak mira na Ohridu. Dogovorile smo da u Štipu preuzmemo ključeve od stana u Ohridu, gde ćemo biti smeštene.

U Štipu nas čeka Naum. Veče se već uveliko spustilo nad gradom. Nije vreme za znamenitosti Štipa, ali jeste vreme za večeru. Kako otići iz Štipa, a ne probati pastrmajliju? Pastrmajlija je tradicionalno makedonsko jelo, poteklo upravo iz ovog grada, a krajem septembra se na ulicama Štipa održava i Pastrmajlijada, festival pastrmajlije. Jelo se sastoji od duguljastog testa, sličnog testu za picu, koje se pravi u obliku čamca, na koje se stavlja sitno seckano meso i moča. Postoje varijacije na temu, ali ova izvorna verzija ustvari predstavlja pravu pastrmajliju. Naziv potiče od reči „pastrma“ što u prevodu znači usoljeno i sušeno ovčije ili jagnjeće meso.

Punih stomaka, preko Velesa, Prilepa i Bitole spustile smo se ka Ohridu. U sitne sate stižemo u stan nadomak glavne Turističke ulice.

Dan prvi…

Kada smo odmorile, ustale smo. Napolju divan miris kraja leta, zove nas da krenemo duž jezera u potragu za nekim parčetom ohridskog raja. Vozamo starim putem kroz Lagadin, Peštane, prolazimo Gradište i zaliv na koskite, pa upadamo u splet krivina. Iza jedne pojavljuje se stado krava na putu. Iza krava žuti znak sa natpisom Trpejca. Naglo skretanje na desno i strm put do centra sela. Odatle stepenice vode na obalu. Ne znamo šta nas tamo čeka i nismo baš pripremljene. Pratimo znak na kome piše St. Tropez. Nazire se neverovatan tirkiz. Pitam se u neverici da li je moguće da sam ovoliko omašila sa pretpostavkom o boji jezerske vode ili je samo Ohridsko jezero ovako čarobno i magično? Selo nas je definitivno zamađijalo. Ja veću lepotu ne videh. Od svih mesta na planeti, pored još par, ovo selo mi je najmilije. Zalazak sunca smo dočekale na plaži, menjajući restorane, poziciju, Traminec, Temjaniku, pileški uvijač, Skopsko pivo.

Spustile smo se starom čaršijom do plaštada. Odatle se popele kaldrmom pored restorana Dalga do crkve Svete Sofije. Bio je mrak, ljudi su na terasama restorana ispijali svoje piće i večerali. Drugi, poput nas su šetali. Odmorile smo na minijaturnom balkonu kafea sa jednim tamno crvenim stolom i dve stolice koji gleda na glavno šetalište.
 
Dan drugi…

Imale smo u planu razradu najpoznatijih tačaka Ohridskog jezera. 

Manastir Sveti Naum je jedna od najznačajnijih makedonskih svetinja. Crkvu je podigao sam Sveti Naum 905. godine. Tu je upravo i sahranjen 910. godine. U desnom odvojenom delu nalazi se sarkofag sa njegovim moštima. Legenda kaže da ako se prisloni uho na sarkofag, mogu se čuti otkucaji srca sveca. Postoji nekoliko legendi o postanku manastira, jedna od njih kaže da su Sveti Naum i Sveti Kliment imali dogovor da u isto vreme krenu sa izgradnjom hrama svaki na drugom kraju jezera. Početak gradnje je trebao da označi zvuk zvona. Međutim, na uže Klimentovog zvona sleteo je galeb i ono se oglasilo. Kliment je počeo izgradnju hrama ranije. Stoga je, legenda kaže, njegova crkva na Plaošniku bila pretvorena u džamiju. Crkva Svetog Nauma je bila posvećena Svetom Arhangelu Mihajlu i Gavrilu, a između X i XIII veka crkva je bila skoro potpuno uništena. Njena obnova je počela u XVI veku i po završetku je poprimila sadašnji izgled. „Zimski“ Sveti Naum praznuje se 5. januara, dok se 3. jula praznuje „letnji“ Sveti Naum. Mošti Svetog Nauma važe za čudotvorne i one koje isceljuju, pa ovuda prolazi veliki broj ljudi. Za nekoliko paunova, manastirsko dvorište je postalo stalno stanište. Pa ako su raspoloženi za šepurenje, dobićete lepe fotografije.

Do manastira se može i turističkim brodovima koji iz ohridske luke plove u nekoliko termina. Odmah ispod manastira nalazi se crkva Svete Petke sa izvorom lekovite vode na zadnjoj strani crkve. Manastirska plaža je pod upravom vojske, jer se iznad nalazi vojni kamp, a nedaleko odatle i granica sa Albanijom. Prolaz je dozvoljen, ali se isti plaćao 50 denara. Plaža je peščana i meni ne preterano lepa. Posebno ako uzmemo u obzir da lepotu Trpejaca ništa ne može nadomestiti.  
Spuštamo se na plažu sela Ljubaništa. Dole nas čeka zatvorena kapija i čovek koji nas obaveštava da je u pitanju kamp i da ulaz automobilom nije dozvoljen. Parkiramo na poljani do i preko žičane ograde prelazimo na samu plažu. Plaža je peščana, za moj ukus previše ljudi na malom potezu i jednoglasno odlučujemo da krenemo u naša lepa proverena Trpejca.
Dan treći…

Na granici sa Albanijom smo. Hajde i to da probamo. Čule smo da hvale Pogradec. On bi sa albanske strane jezera trebao da ima isti status kao Ohrid sa makedonske. Ali ova dva grada su nebo i zemlja, udaljena nekoliko galaktičkih godina. Voda sa albanske strane je muljava, puna žabokrečine. Razmatramo da li ostati ili odustati… Zašto trošiti vreme, kad možemo uživati u Trpejcima? Na graničnom prelazu nema nikog. Ali carinicima smo sumnjive. Prošlo je ne više od pola sata kako smo prešle na teritoriju Albanije, a sada se vraćamo. Pitaju nas šta smo radile u Pogradecu. Kako da im kažemo da im je priobalni deo grozotan. Uvredićemo ih. Saopštavamo da smo bile radoznale samo da vidimo kako izgleda njihova obala Ohridskog jezera. Njih dvojica se zdušno trude da nađu nedozvoljene supstance. Nama je smešno. Nakon 10-ak minuta nas puštaju.

Vozimo ka gradu. Drugar je iz Skoplja došao u Ohrid. Od prošle godine, nikao je novi mostić koji povezuje plažu Kaneo sa gradom i do plaže više nije neophodno ploviti brodićima. Odlučujemo da prošetamo do crkve na karpi, gde se sastajemo sa Zlatkom.

Dan četvrti…

Lagano teku dani na Ohridskom jezeru. Nema tu žurbe. Sinoć smo šetale do Kanea, pa ponavljamo jutarnju šetnju. Na putu nam je crkva Svete Sofije u starom gradu.

Crkva Svete Sofije je podignuta u vreme cara Samuila. U XI veku je crkva obnovljena i od tada ima sve odlike gradnje vizantijskog doba. Tokom turske vladavine i ova crkva je pretvorena u džamiju. Od freski je najbolje očuvana Bogorodica sa Hristom u naručju, na zidovima oltarskog prostora. Ispod freske Bogorodice je oslikana freska Pričešće apostola.

Kafić Cuba Libre se nalazi kod nekadašnje ajvan plaže. Ovaj deo jezera je močvarnog sastava, sa blatom na dnu. Kupanje nije prijatno, jer ako poželite da u vodi stanete, noge će završiti u blatu. Međutim, gomila mladih se skuplja u ovom kafiću.

Ono šta je ovde svakako zanimljivije je lokacija Studenčiško blato koja ima veliki značaj za biljni i životinjski svet. Tu se uglavnom mresti krap, ali i gnezde vodene ptice.

Sutra nam se bliži povratak za Beograd, a da bi napustile Makedoniju sa najlepšom slikom u mislima, dan završavamo ponovo u Trpejcima.

Svi tekstovi i fotografije na blogu, kao i Instagram i Facebook profilu Putovanja iz mog pera podležu autorskim pravima, te samim tim njihovo preuzimanje, kopiranje i korišćenje bez eventualne saglasnosti nije dozvoljeno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *