Albanija međ’ bunkerima
I nisam baš imala plan da ponovo dolazim u Albaniju, bar ne ovako brzo. Nakon boravka na Ohridu, nastavak odmora provedemo na morskoj obali. Ove godine je prvenstveno povoljnija cena smeštaja presudila da ta morska obala bude ponovo albanska.
U prethodnom pisaniju sam konstatovala da bih svakako pre birala potez oko Himare, nego oko Sarande, ali… kao što sam odabrala Albaniju umesto Grčke zbog finansijskog momenta, isti razlog je bio i odabir Ksamila za smeštaj, umesto Himare. Poenta letovanja sa finansijskog aspekta je bila da se prođe što povoljnije, jer ovo spada u dopunsko letovanje u odnosu na obilazak Grčke u junu mesecu. Međutim i dalje ostajem pri stavu, da je Himara za moj ukus bolja opcija za smeštaj.
Dan prvi… povratak u Ksamil…
Ovaj put smo putovali iz Ohrida preko Bitole, pa graničnog prelaza Medžitlija – Niki, Ptolemaide, auto – putem do Igumenice i odatle magistralom do graničnog prelaza Qafe Bote – Sagiada, pa potom užim lokalnim putem na skelu kod Butrinta i konačno stižemo u Ksamil. Vreme putovanja, uz prelazak granica i par pauzica je bilo 6 sati. Najteže mi je pao deo od Igumenice do Ksamila, jer sam prošle godine već prošla tim putem, pa sam sve mislila da tu nema mnogo za voziti, ali na licu mesta nama se taj put odužio na sat vremena. Albanci su asfaltirali kritični deo puta sa kraterima i sada do skretanja za Ksamil vodi dobar magistralni put. Odatle i dalje ide uzak loš asfalt sa puno rupa i oštećenja na kolovozu. Ali ipak je asfalt. Još jedna promena u odnosu na prošlu godinu je cena za prelazak kanala skelom. Ona je sada za automobile 4 EUR, dok je prošle godine bila EURO manje. U albanskoj valuti cena je 500 leki.
Do Ksamila put vodi pored jezera Mursi u kome se ogledaju kućerci istoimenog sela, u koje smo pri dolasku zalutali.
Mursi |
Taj dan kada smo stigli u Ksamil nismo mrdali dalje od gradskih plaža mesta. Ovaj put, za razliku od prošlog, smo pešaka obišli sve uvale, a ima ih podosta. Sve su one mahom iste, sa gomilom načičkanih suncobrana i ležaljki, toliko da gotovo mesta nema da se zabode sopstveni suncobran. Ne dopadaju mi se takve plaže, ne volim taj osećaj nelagodnosti da nekome slučajno ne uzmem senku suncobrana, za koji nisam platila, ne uživam u tome da sedim tik do nepoznatih ljudi i prinuđena slušam njihove razgovore, ne želim da slušam mešanje više različitih muzika koje trešte sa mobilnih telefona „komšija do nas“ i zvučnika restorana i kafea plaže. Ali na Ksamilskim plažama ovu sliku ne možete zaobići. Onaj ko voli sve gore pomenuto, ovde će uživati. 😀
Ono šta mogu reći je da su plaže Ksamila preko dana izuzetno prljave zbog ogromne posećenosti i nebrige kupača, ali i osoblja koje očigledno te plaže predveče kada se iste isprazne, detaljno ne očisti.
Ksamil |
Restorani na plažama su osetno skuplji, u odnosu na one u centru mesta. Ali i dalje su te cene minorne u odnosu na neke druge turističke destinacije.
Veče smo proveli u šetnji po Ksamilu. Fascinantno je koliko Albance red apsolutno ne zanima. Naime, loše rešenje trotoara i dela gde će ljudi šetati je za svaku osudu. Tamo gde i ima trotoara, isti se završavaju bez ikakvog reda i oznake. Pešaci i automobili koriste istu džadu, pa trpe i jedni i drugi, prvi se uporno sklanjaju, dok drugi čekaju.
Ono šta je u Ksamilu i dalje ostalo dobro je sladoled u poslastičarnici koju drže Makedonci iz Gostivara. Ovde sam otkrila i odlično trileće, koje smo besomučno jeli narednih 7 dana, bili gladni ili ne.
Dan drugi…
Svanjava, ustajemo. Sedamo u auto i ubrzo se zaustavljamo na glavnom putu naspram benzinske pumpe da se podsetimo albanskog vrelog ukusnog bureka, koji ruku na srce više liči na grčku trouglastu pitu. U kiosku naspram benzinske pumpe baka razvlači kore za burek. Dekica prodaje burek, dok baka ne završi sa razvlačenjem kora. Sporo sve to ide. Veli deka: „Imamo vremena“. Ma fenomenalno.
Prošle godine nismo bili na plaži Pema e tathe. Odluka je da ove godine mahom obiđemo lokacije koje nismo prošle. Stoga, krećemo ka gore pomenutoj plaži. Do nje se iz Ksamila stiže brzo, delom asfaltnim, delom neasfaltiranim putem. Plaža je pogodna za decu jer je u pitanju podloga od peska i dug je plićak.
Pema e Tathe |
Zanimljivo je da pokušavaju naplatu parkinga na svim plažama. Na nekima uspe, na nekima ne. Imam utisak kao da se pojavi neki lokalac, obuče fluorescentni prsluk, pokuša da usmeri gde treba parkirati i ako mu ljudi plate, on je srećan. Uglavnom traže 100 leki. Na nekim plažama se desilo da očekujem od čikice koji šeta po parkingu da priđe i naplati parking, međutim on samo prođe, nešto promrlja, što ja shvatim kao naplatiću pri odlasku i posle se više ne pojavljuje. Parkinzi su svi improvizovani i neasfaltirani.
Iznad plaže Manastirit se nalazi manastir Svetog Georgija. Napušten je. Do samog manastira vodi razrovan put. Mora se popeti pešaka. Jedno zanimljivo zdanje i još zanimljiviji vazduh i pogled.
Manastir Sveti Georgije |
Vreme je za plažu. Odlazimo na Pulebardhu. Iznad plaže se nalaze dve taverne. Pogled iz njih je odličan. Na plaži je teško bilo pronaći kutak koji nije okupiran suncobranima.
Pulebardha |
Dan treći…
Nakon junske Evije, nije mi bilo do duge vožnje. Sve najlepše i najrasterećenije plaže su na potezu od Sarande ka Valoni. Ali do tamo… ima podosta da se odvoza.
Stoga, odlazimo ka zalivu Kakome i manastiru koji krasi padine planine iznad zaliva. Opet nailazimo na gvozdenu kapiju i stražara koji razgovara sa putnicima automobila ispred nas. Pre kapije sa desne strane stoji drveni iskrivljen znak na kome strelicom stoji obeležen smer ka manastiru. Krenusmo tim putem, ali kad se manastir pojavio na vidiku i kad smo proračunali kako do tamo, odustasmo. Osta slika iz daleka.
Kakome manastir |
Vratili smo se na glavni put. Stražar nam rukom pokazuje da priđemo. Približavamo se i on nam ponavlja rečenicu: „Privatan posed“.
Odgovaram: „Okej, iii“?
Reče stražar: „5 EUR“.
„5 šta“? – u čudu izgovaram…
Vadi 500 leki i pokazuje.
„Falemenderit“- zborim ja i okećem auto.
E neću da Vam dam 5 EUR iz principa jer auto ispred nas je prošao bez mita.
Dodatno 5 EUR nije 500 leki. Gospodine, dogovorite se sami sa sobom… mrmljam sebi u bradu…
Dolazimo na plažu Lukove. U pitanju je jedna duga peščano šljunčana plaža. Ovde gužve nema. Milina. Uživamo. Vreme je za kule u pesku. 😄
Lukove |
Od sela Lukove nastavljamo ka Valoni. U selu Borsh pratim skretanje za tvrđavu Borsh, poznatu i pod imenom tvrđava Sopot po brdu na kojem se nalazi. Sagrađena je u IV veku PNE, ali je tokom V i VI veka dosta oštećena da bi ponovo u srednjem veku bila obnovljena.
Put je dobrano neravan, neasfaltiran, mora se voziti baš polako. Stižemo do staze koja vodi ka tvrđavi. Do gore ima dosta da se pešači. Pogled na okolna brda je fenomenalan. Po suncu taj put traje duži nego što jeste. Gore na vrhu se nalazi tvrđava sa ruševinama i iskopinama. Za moj ukus, malo više higijene bilo bi poželjno. Mada, budući da ovde svrati po jedan čovek mesečno, verovatno su odlučili da im se ne isplati peti se gore zarad održavanja.
Borsh tvrđava |
Spustismo se sa planine ponovo na glavni put. Putokaz kaže u blizini su izvori. Parkiramo kod restorana Ujevara. Izlazimo iz automobila i odmah čusmo šum vode. Pogledah ispod stepeništa restorana i ugledah izvore. Uđosmo unutra i nađosmo ono što smo tražili. U bašti restorana nalaze se izvori. Odlučujemo da ovde ručamo. Posetioci uglavnom jedu jagnjetinu. Hrana je pristojna. Cene takođe. Nije mi se dopalo što gosti ulaze u bezene gde se slivaju vodopadi, pentraju po stenama i fotografišu. Pretežno su u tome prednjačili Italijani. Rekla bih loše vaspitani.
Ujevara |
Već je kasno da nastavimo put ka Himari. Ima tu još podosta za voziti. Spuštamo se na plažu Borsh. Ona je najbliža.
Dan četvrti…
Pošle godine se nisam okupala na plaži Manastirit. Ove odlučujem da to uradim. Dolazimo ranije zbog parkinga, koji je ovde već nakon 10h teško naći. Čovek nam parking ne naplaćuje. Odmahnuo je rukom. Protumačih kasnije će.
Na plaži se nalazi jedan bunker iscrtan u obliku bele rade. Što je bukner tu, nije ništa čudno, a ovako ukrašen daje pečat plaži i nemoguće ga je ne videti. Sa plaže se lepo vidi Saranda.
Manastirit |
Popodne odlazimo na ručak u Ksamil, a potom na jednu od njegovih uvalica. Ovde se mogu iznajmiti veće pedaline i njima otići do ostrvca nadomak Ksamila gde se takođe nalazi organizovana plaža. Cena za 1 sat iznajmljivanja je relativno skupa i iznosi 1300 leki.
Ksamil |
Dan peti…
Već dva dana planiramo da odemo na izlet u Grčku, ali nam se uvek nešto ispreči. Juče nismo otišli jer sam prethodni dan dosta izvozala idući ka Himari, pa sam odlučila da sutradan odmorimo od auta u nekoj velikoj meri. Zato smo i bili na plažama u okolini Ksamila i nismo obilazili još neke lokalitete, gde je potrebno trošiti snagu. Danas smo se pak uspavali. I opet nije bilo isplativo krenuti kasno za Sivotu.
Još jedna plaža odmah na izlasku iz Ksamila u pravcu Sarande nije posećena pošle godine. Silazimo dole i pakiramo suncobran na malom delu sa leve strane plaže tik uz ostale kupače koji traže malo mira od komercijale. Ova nam se plaža dopala.
Nakon kupanja i odmora krećemo do tvrđave Lekursi iznad Sarande.
Lekursi |
Još jedna lokacija koju prošle godine nisam posetila je manastir 40 svetaca, tačnije ruševine manastira. Sagrađen je u VI veku i sadržao je 40 prostorija, po jednu za svakog mučenika. U II svetskom ratu je razrušen i od tada nije obnavljan. Zanimljivo je da je sama Saranda po njemu dobila ime, budući da se 40 na grčkom kaže upravo saranda.
Ruševine manastira se nalaze na drugom uzvišenju nasuprot tvrđavi i do njih vode dva puta. Uz pomoć „“drugarice“ navigacije, podrazumeva se, otišli smo kraćim, ali lošijim, većim delom neasfaltiranim putem. Gornji deo tik do samog manastira je jako loš i potreban je oprez kako auto ne bi bio oštećen. Vratili smo se drugim „normalnim“ putem, koji je navigacija uporno odbijala da prihvati. 😏
Manastir 40 svetaca |
Spustili smo se u Sarandu i za divno čudo pronašli dobro parking mesto. Međutim, taj dan je bilo toliko topao i suv da je bilo neizdrživo pod tim uslovima šetati Sarandom. Pojeli smo loš, mali, siromašan giros i uputili se u smeštaj.
Uveče smo se uputili za Sarandu da okušamo sreću ponovo. Na šetalištu je bila gomila ljudi. U jednom momentu je počeo vatromet. Mogu reći da je šetnja prijala. Hteli smo se zasladiti, pa smo tražili pristojan sladoled i naišli na njega, opet, pogađate, kod Gostivaraca. Ovaj je bio ukusniji nego onaj u Ksamilu, pa smo tražili repete. 😏
Saranda |
Dan šesti…
Konačno… ustali smo na vreme, bili odmorni i krenuli smo ka Sivoti. Do Sivote nam je trebalo 2 sata. Grčka je kao što sam više puta rekla… van konkurencije… i generalno Sivota je van sezone, jedan božanstveni kutak planete Zemlje. Kako sam 2014. godine upravo van debele sezone (u oktobru) „jesenovala“ u Sivoti, znala sam šta želim da ponovim i šta želim novo da vidim. Neću detaljisati, jer je akcenat na Albaniji, samo ću reći da smo posetili divlju plažu iza Dei, potom Mikri Amos i na kraju Mega Drafi. Ručali smo u gradu i malo prošetali unaokolo. Fotografije će pokazati koja je divota ova Sivota.
Sivota |
Dan sedmi…
Kako smo se prethodni dan umorili od vožnje, a sutradan je sledio povratak za Beograd, gde sam trebala sama izvozati rutu, nismo više ništa želeli da obilazimo, već smo dan proveli na Paskyravi.
Paskyrava |
Povratak je bio preko Grčke i Makedonije. I ove godine je dugo trajao. Putovali smo 13 sati, uz jedno duže zadržavanje u Metsovu i par kratkih pauza.
Utisci
Moram ponoviti isto što i prošle godine, a vezano za hranu, da je i dalje hrana jeftina, ali ne i dobra. Genealno, mi nismo pronašli dobar restoran, osim Ujevare koji je pristojan i girosa Koko u Ksamilu. Tu je i trileće kod Gostivaraca i odličan sladoled u Sarandi, takođe kod Makedonaca.
Mogu preporučiti albansko maslinovo ulje koje je odlično i jeftino. Recimo, marka Qeparo ili Himara. Ono što me je oduševilo je to što sam se nakon mnogo godina ponovo podsetila mirisa i ukusa pravog maslinovog ulja, prisećajući se letovanja sa roditeljima na Hvaru i ulja kojim smo mazali kožu da bi pocrneli bez opekotina. Mogu reći da improvizovana italijanska i grčka maslinova ulja za široku masovnu upotrebu, više nemaju veze sa pravim ukusom i mirisom ulja.
I još nešto. Ove godine je kurs bio 130 leki = 1EUR.
Generalno, Albanija i dalje ostaje jeftina destinacija. I dalje moraju da porade na uređenju i održavanju čistoće, kao i na kulinarstvu. Svakako je vredi videti i istražiti. Mogu samo reći: ostajem otvorena za novu posetu, ukoliko se kockice ponovo poklope. 😃
Smeštaj
Za kraj avgusta cene smeštaja u Grčkoj su bile bezobrazno skupe. Cena odličnog studia u Ksamilu je bila 21 EUR. Nalazila sam i jeftinije ponude, a za gore ponuđenu cenu sam mogla birati među gomilom fantastičnog smeštaja.
Odabran smeštaj nosi naziv Visi apartments i nalazi se na glavnoj ulici u Ksamilu, na 50-ak metara od centra mesta. Ima svoj privatni parking iza zgrade i pogled na isti sa terase apartmana. Čistoća je na visokom nivou, zgrada je nova, nameštaj u tonu, terasa preogromna. Tople vode vazda. Apartmani su u vlasništvu jedne vrlo prijatne i uslužne porodice, a Silvi je kći vlasnika. Vlasnik je jedan fin čikica, koji rano ustaje, a kasno leže i uvek je na raspolaganju gostima, šta god im je potrebno. Budući da je naš četvorokrevetni studio (iako su nam trebala samo dva kreveta) bio na II spratu, Silvin tata nam je sve kofere i ostale stvari odneo do sobe. Isto je bilo i u povratku. Ponudio se da nam opere auto. Zahvalila sam i rekla da zaista ne treba da se muči. Na odlasku mahao nam je i rekao na lošem engleskom: Thank you Beograd. 😀 Engleski govori Silvi i vrlo pristojno barata istim, što je u Albaniji retkost. Ona odgovara i na mail-ove, Viber poruke i pozive, rezervacije sa booking-a u vrlo kratkom vremenskom periodu. Internet u apartmanu je odlično radio.
Ono šta mogu reći je da dajem sve preporuke za ovaj smeštaj, ukoliko ima onih koji tragaju za istim.