Srbija,  Vojvodina

Dvorac Špicerovih

U ova neka čudna vremena, nakon gotovo tri i po meseca čuvanja, jedan vikend smo se odvažili da procunjamo malo po Vojvodini. Dobro sam osmotrila okolinu i razmislila gde bi bilo najmanje rizično otići. Prednost je što putujemo svojim automobilom, pa nemamo dodatni stres oko gužve i blizine drugih ljudi, a o čemu misle oni koji putuju nekim drugim prevoznim sredstvima. Odabrala sam da budemo u prirodi, na vazduhu, negde gde nećemo sretati ljude.

Od letovanja na Hvaru davnih osamdesetih godina, u mislima me prati opojan miris polja lavandi nadomak Jelse. Obožavam njenu ljubičastu boju i divan miris, dok se lagano njiše na povetarcu. Nadomak Novog Sada, tačnije Petrovaradina u selu Bukovac, jedan čovek na svojoj njivi zasadio je lavandu, kako bi u komercijalne svrhe prodavao med. Poslednjih godina je ova lokacija postala ultra popularna među ljudima koji su dolazili u Bukovac da naprave zanimljive fotografije.

Polja lavande u Bukovcu - srpska Provansa

Do sela smo stigli lagano. Nismo tačno znali gde se polja lavande nalaze, ali sam se nosila mišlju da ćemo nabasati na njih negde pokraj puta. I nije baš da sam bila u pravu. Kroz otvoren prozor automobila, upitala sam tročlanu porodicu sa malim detetom da nas usmere do polja. Ženica je pitala supruga da nam pomogne. On nas je ljubazno uputio da vozimo pravo, skrenemo desno, pa pitamo nekog za dalja uputstva. Tako smo i uradili. Starija baka nas je vratila na početno mesto, kaže: „Pitajte u selu, u ovom smeru nije.“ Dođosmo do crkve, pa čoveka srednjih godina koji je naslonjen na banderu gledao u svoj mobilni telefon, zamolismo da nam pomogne. Reče on nama, sporo, baš onako vojvođanski: „Sada su dve žene pitale za polje lavandi i čuh da im momci iz prodavnice rekoše da se moraju popeti pored crkve, pa krenuti uzbrdo, a tamo opet pitati nekog meštanina za pravi put.“ Zahvalismo i pogledasmo se u neverici. Nikad manje selo i nikad više vrtenja da bismo našli lokaciju. U susret su nam išle dve žene u belim haljinama. Hmmm, to je to, o njima je govorio čovek sa telefonom. Vozili smo putem, kada nas je ubrzo presekao miris lavande. Stali smo i popeli se do polja. Divno, savršeno prostranstvo. Ali i gomilica ljudi. Jedni prave fotografije, druga grupica snima reklamu za kupatila sa sve kadom koju su namontirali po sred lavandi, dok su se pojedini popeli na vrh polja i to automobilom. Gospodin sa oduševljenjem prilazi devojci uz pitanje: „Hej, da li je moguće da se ovde srećemo posle par godina?“ Bivša koleginica. Došli i oni da se fotografišu. Jedan deo lavande, onaj do puta bio je pokošen. Na polju je veliki broj pčelica marljivo radio svoj posao. Kada se umiri i osluškuje, čuje se samo vetar i zujanje pčela. Polja jesu fascinantna, nema govora da je drugačije, ali komercijala je definitivno narušila sirovu lepotu. I neočekivan veći broj ljudi, iako sam mislila da ćemo iste izbeći.

Polja lavande u Bukovcu

Tužna sudbina lepog Špicerovog dvorca

Preko Sremske Kamenice uputili smo se za Beočin. Ovde se nalazi ruiniran Špicerov dvorac. Lako ga je pronaći, podignut je odmah pored glavnog puta koji vodi ka manastiru Beočin. Ni ovde, kako sam se nadala da hoćemo, nismo bili sami. Grupa od tri ženice se fotografisala, momak i devojka takođe, a jedna porodica je upravo napuštala dvorac.

Oronula fasada Špicerovog dvorca

Zdanje je u jako lošem stanju. Pokušana je obnova nekih delova, kao što je tavanica. Ono što je tužno, mnogo tužno, je to što je odavde sve odneto, iščupano, odlomljeno, pa čak i strujni kablovi, okna, prozori, vrata, baš, baš sve. Šuta ima na sve strane, gomila otpada, starih stvari beskućnika, koji su ovde verovatno ulazili da prespavaju, srče od polomljenih stakala sa prozora, nema ograde na glavnom stepeništu, grafiti ruže nekada lepe zidove, pa je neophodno vođenje računa po čemu se gazi i šta se dotiče. Neosporno je da je građevina bila posebna i da je odražavala svu moć imućne nemačke porodice, visokih plafona, ogromnih soba za to vreme i velelepnog hola u kome se nalazio kamin omeđen zelenim pločicama Žolnai keramike. Vide se i ostaci boja na zidovima, polupanih vitraža i okrnjenih ornamenata. Ali najjači utisak je upravo taj da dvorac definitivno odiše tugom. Prava je šteta što država građevinu nije „zaštitila“ i obnovila. Pronašla sam informaciju da ulaz u dvorac nije dozvoljen, ali nije bilo nikoga da to i potvrdi, kao ni zaključanih vrata ili zatvorenih prozora da posetioce onemogući u tome. Ovde je bilo neophodno samo paziti da se nešto ne odlomi i čuvati glavu da na nju isto i ne padne.

Glavni hol dvorca
Glavni hol dvorca

A nekada je to bilo ovako… Špicerov dvorac je podignut 1898. godine po nacrtu arhitekte Imrea Štajndla, koji je projektovao i čuvenu zgradu mađarskog parlamenta, zgradu gradske većnice, kao i Vajdahunjad zamak, sve u Budimpešti. Ede Špicer, imućni nemački veleposednik bio je jedan od suvlasnika Beočinske cementare. Građevina je primer mešavine raznih stilova poput romanike, renesanse, gotike i baroka, a unutrašnjost dvorca je rađena u stilu kitnjaste secesije jarkih boja. Zidovi galerije bili su obloženi drvenom lamperijom.

Secesija, Žolnai keramika, raznobojni vitraži i ornamenti su nekada krasili Špicerov dvorac

Pred početak Drugog svetskog rata Ede Špicer sa svojom porodicom napustio je dvorac, pa je u njemu tokom rata bila smeštena nemačka vojna komanda. Po okončanju rata u dvorcu je bila smeštena gradska biblioteka, pa Dom kulture, sedište rukometnog kluba, radio stanica, Dom vojnih invalida, kao i restoran sa prenoćištem.  

Ruiniran Špicerov dvorac
Ruiniran Špicerov dvorac

U povratku sam na samom ulazu na auto put uočila polje suncokreta, još jednu biljku koja pored lavande zrači pozitivnom energijom. Obožavam ih. Nismo mogli da se zaustavimo, ne bi bilo bezbedno, pa smo sačekali idući vikend i nadomak Pavlovačkog jezera utonuli u polje suncokreta ili sončogleda, kako volim da im po makedonskom tepam.

Polje suncokreta

Sve u svemu, jedan prijatan beg u prirodu. Dobro, polu prirodu, sa minimalnom mogućnošću sretanja ljudi, što ove lokacije u ovo ludo vreme čini relativno bezbednim.   

Ako ste obišli neku  od ovih lokacija, volela bih da u komentarima čujem vaše mišljenje o istim… 

Za više fotografija zapratite moj Instagram profil.

Svi tekstovi i fotografije na blogu, kao i Instagram i Facebook profilu Putovanja iz mog pera podležu autorskim pravima, te samim tim njihovo preuzimanje, kopiranje i korišćenje bez eventualne saglasnosti nije dozvoljeno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *