
Tarom gde mrki medvedi šetaju
Trudim se da brzinski spakujem četkicu za zube, pastu i par neophodnih komada odeće u ranac. Gospodin turista već neko vreme spremno čeka ispred zgrade. Žurno istrčavam iz stana, sedam na suvozačevo mesto i krećemo. Noćas je kroz uobičajen razgovor: „Gde ćemo za vikend?“, pao dogovor da krenemo ka Rumuniji. Gosn turista je u svojoj glavi obradio informaciju da ćemo putovati do Temišvara, a ja sam standardno nepopravljivo imala drugi plan. Kada već idemo na tu stranu, nije mi se dalo da propustim još neka mesta u Transilvaniji, iako sam devet godina ranije već prošla tragom grofa Drakule.
Na putu ka Mostarskoj petlji ushićeno sam gosn turisti saopštila plan puta. U neverici je okrenuo glavu ka meni, ljutito izgovorivši:
– „Koliko me pamćenje služi, čini mi se da mi detalj o noćenju u Rumuniji juče nisi spomenula?“
– „Hmmm, pa i nisam, ali savršeno je jasno da nam jedan dan neće biti dovoljan da vidimo sve što sam prethodno u svojoj glavi danima isprevrtala!“
Ne mogu reći da je njegova reakcija bila neočekivana. Uglavnom je upravo ovakva, u većini sličnih situacija. Da bih ublažila nastalu situaciju, uputila sam ga da se isključi na petlji, kako bismo imali vremena da se dogovorimo u kom ćemo smeru krenuti. Nakon nekoliko krugova oko Mostarske petlje sporazumno smo odlučili da krenemo na Taru. Srećom se naše vrtenje po petlji nije završilo otvaranjem hamburgerdžinice.
Prvi predah na putu za Taru možete napraviti na vidikovcu Kapija Podrinja
Auto-putem Miloš Veliki, pa potom magistralnim putem preko Valjeva stigli smo do Kapije Podrinja, vidikovca koji se nalazi na obroncima planine Povlen, a predstavlja tačku ulaska u drinsku dolinu i nalazi se odmah pored puta, te je vrlo pogodan za kraći predah.


2012. godine kućica na Drini našla se u prestižnom časopisu Nacionalna geografija
Ubrzo se spuštamo na obalu Drine i vijugamo do kućice na steni koja je u godinama iza nas postala simbol Bajine Bašte. Prva kućica podignuta je 1968. godine, sa idejom da se u njoj od sunčevih zraka sakrije nekolicina mladih, koji su tu dolazili na kupanje. Kućica je nekoliko puta, usled nabujale Drine, bila odnošena, međutim, svaki put su je meštani vraćali na prvobitno mesto, stenu na sredini reke, za koju legenda kaže da ju je Marko Kraljević bacio sa vidikovca Crvena stena, kako bi njegov Šarac mogao preći u Bosnu ne okvasivši svoja kopita.



Podno restorana Studenac formirana je drvena platforma sa koje se kućica prilično lepo vidi. Međutim, u vreme kada smo mi stigli u Bajinu Baštu, sunce je sijalo direktno u objektiv i pravilo sivu senku, toliko da je i golim okom bilo teško kućicu videti u stvarnim bojama, a kamoli izvući fotografije kakve sam prethodno zamislila. I mimo toga, nakon što sam pregledala materijal koji sam snimila, nisam bila preterano razočarana. Fotografije su „ispale“ začuđujuće dobre.





Bonus informacija:
- Do kućice na Drini možete doći čamcem uz asistenciju lokalnih čamdžija i tamo se zadržati neko vreme. Jedan od njih se reklamira u restoranu Studenac i njegov broj telefona je 0641994477.
Veruje se da je manastir Rača zadužbina kralja Dragutina
Najveća svetinja okruga Bajine Bašte je svakako manastir Rača, podignut pored istoimene reke krajem XIII veka, zahvaljujući kralju Dragutinu. U manastiru se uostalom i nalazi deo mošti kralja Dragutina Nemanjića.
Zanimljivo je da je u manastiru u dva navrata kao monah boravio patrijarh srpski gospodin Pavle, kao i da se Miroslavljevo jevanđelje tokom Drugog svetskog rata čuvalo upravo u ovom manastiru ispod kamenih ploča u oltaru crkve. Značajno je i da je u manastiru delovala Račanska prepisivačka škola, negujući prepisivanje bogoslužbenih knjiga.
Dok smo prilazili crkvi pogled nam se prikovao za kulu zvonaru podignutu 1849. godine, koja je visoka gotovo koliko i sama crkva posvećena Vaznesenju Hristovom. Dvorištem su dominirale uredne cvetne leje, koje su, videlo se, pažljivo održavane. Dok je gosn turista istraživao dvorište crkve, odšetala sam na brdašce iznad, sa koga se pruža pogled na ceo manastirski kompleks.





Prošetajte šumom do alkalno - termalnog vrela kraškog porekla Lađevac
Uzak, preuzak, krivudav, ali asfaltiran put vodi kroz gustu šumu od manastira Rača do izvora Lađevac. Stigavši na kraj puta, osluškujući šum vode spustili smo se zemljanim putem do reke, pa preskačući sa kamena na kamen, izbegavajući da okvasimo obuću, došli do izvora Lađevac, gde se voda sliva niz zelenu stenu, praveći na taj način manji vodopad. Stepenicama uzbrdo popeli smo se do samog izvora, jednog od tri koji čine vrelo, a na kome je temperatura vode tokom cele godine 17 stepeni.





Bonus savet:
- Da ne biste kao i mi gazili po reci, nakon što se spustite sa puta, krenite levom stazom, ka mostu preko Rače i ubrzo ćete sasvim pristojno i bez mokrih nogu stići do vrela Lađevac.
- Od manastira Rača, pored reke postoji staza kroz šumu dužine 2 km, koja vodi do samog izvora. Oni koji su prošli njome, kažu da je veoma živopisna i lepa.
U centru Bajine Bašte i nije bilo preterano živahno. Pokušali smo da nađemo neki restoran gde bismo napravili predah, ručali i izvršili rezervaciju smeštaja u kome ćemo prenoćiti. Google recenzije su nam pomogle da odaberemo restoran Tara, koji baš i nije u centru grada. Stigavši na parking ispred restorana, bili smo pomalo razočarani, jer je isti bio prazan. Ništa bolja situacija nije bila ni u samom restoranu. Međutim, konobar je bio prilično ljubazan i sam enterijer je bio prijatan, iako smo sa predrasudama ušetali unutra, misleći da ćemo ručati u klasičnoj kafanskoj klot atmosferi. Hrana je bila prosečna, ponajviše zbog toga što mi se činilo da je kuvaru upao slanik u šerpu sa povrćem, koje su nam uz Karađorđevu šniclu, kao prilog poslužili.

Posetite jednu od najočuvanijih nekropola stećaka na lokalitetu Mramorje
Dok smo završavali sa ručkom, već je polako počeo da se spušta sumrak nad Bajinom Baštom. Kada je sunce zašlo, napolju je postalo poprilično sveže. Nismo imali u planu još uvek da se smestimo u apartman, pa smo se uputili ka Perućcu. Odmah pored magistralnog puta ugledali smo tablu koja ukazuje na lokalitet naziva Mramorje ili Bagruša, a isto predstavlja nekropolu stećaka, odnosno nekropolu srednjovekovnih nadgrobnih spomenika iz XIV veka.


S obzirom na to da se Mramorje nalazi na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine, mišljenja sam da bi o njemu trebalo povesti malo više računa, ograditi lokalitet i pokositi travu. Moguće je da ovaj lokalitet koji je nekada brojao 200 stećaka, dok je danas očuvano 93, u nekom drugom delu godine izgleda održavano, međutim prilikom naše posete to nije bio slučaj.
Bonus informacija:
- Druga bitna lokacija, takođe na Uneskovoj listi, koja krije još stećaka nalazi se na obroncima Tare u selu Rastište.
Reku Vrelo još zovu i reka Godina zbog dužine njenog toka od 365 metara
Dok nebo nije potpuno potamnelo, iskoristili smo priliku da obiđemo izvor reke Vrelo, koja je duga 365 metara, pa su joj zbog te činjenice nadenuli još i naziv godina. Spada u jednu od najkraćih reka u Evropi, a na ušću u Drinu pravi vodopad visine preko 10 metara, čiji pad možete posmatrati sa platforme restorana Vrelo.






Bonus sugestija:
- Dan kasnije smo pokušali ručati u restoranu Vrelo, koji i nije imao baš najbolje recenzije na google-u. Mogla bih se složiti sa utiscima posetilaca, jer smo i mi dočekani sa prilično prljavim stolnjakom, na kome je bilo podosta opalog lišća, a dozvati konobara, sa čijim brojem su bili u osetnom deficitu i nakon 10 minuta, bila je misaona imenica. Ono što smo za to kratko vreme primetili jeste da su im cene hrane paprene i da se mere sa cenama jačih beogradskih restorana. Nakon nekog vremena smo odustali od namere da ovde obedujemo, pa smo se prebacili preko puta u restoran Drinska priča, čije su cene bile prihvatljive, ali su na meniju imali prilično uzak izbor jela.
Jedan od izbora za smeštaj u centru Bajine Bašte može biti Apartman Eva
Kako smo podosta kasno odlučili da ćemo u Bajinoj Bašti noćiti, nismo imali prevelik izbor smeštaja na raspolaganju. Prvobitno smo mislili da rezervišemo smeštaj u Zepter hotelu, međutim nismo imali sreće sa slobodnim kapacitetima. Od ostale ponude, najviše nam se dopao Apartman Eva, koji se nalazi u prizemlju porodične kuće, vrlo blizu centru grada. U pitanju je stan, izuzetno prijatno i moderno uređen, nedavno renoviran. Novi su na bookingu i još se uhodavaju. Međutim, nama ništa nije nedostajalo.




Nedelja je, rano je jutro, te budim gosn turistu i požurujem ga da krenemo na samu Taru, kako bismo stigli da iskoristimo što duže od svetlosti dana i obiđemo što više planinskih vidikovaca, kojih na Tari ima na zavidnom nivou.
Planina Tara ima popriličan broj vidikovaca, jedan od njih je i onaj sa pogledom na hidroelektranu Bajina Bašta i Perućačko jezero
Prolazimo kroz kapiju Nacionalnog parka Tara i planinskim putem krećemo da se penjemo naviše. Nakon nekoliko minuta i par serpentina stižemo do proširenja na putu sa koga se pruža pogled na hidroelektranu Bajina Bašta i jezero Perućac, nastalo pregrađivanjem reke Drine.



Ne propustite šetnju kroz šumu i pogled sa vidikovca Banjska stena
Na kilometar pre vidikovca Banjska stena stigli smo kolima, laganom vožnjom, prilično dobrim neasfaltiranim putem od Mitrovca na Tari. Kakvim smo puteljcima i nedođijama vozili po Grčkoj, ovaj put do Banjske stene je ništa drugo do avio pista.
Tek što smo sa parkinga pešačeći krenuli ka vidikovcu, mimoišli smo se sa dva sredovečna čoveka, od kojih je jedan dobacio kako su uživali u šetnji kroz šumu i da obavezno pored glavnog vidikovca prošetamo i do drugog, odakle ćemo, po njegovom „stručnom“ mišljenju, imati još lepši pogled na Perućačko jezero.
Na samom ulazu u šumu, iako smo to već znali, stoji tabla sa obaveštenjem da je Tara prirodno stanište mrkog medveda, da ulazimo u šumu na sopstvenu odgovornost i da se ne udaljavamo sa uređene staze. Mogu vam reći da me čak ni rečenica ispisana na drvenoj tabli „Veoma su male mogućnosti da sretnete medveda“, pa potom i uputstvo šta raditi ukoliko ga ipak vidite, nije umirila, jer nam ništa od toga nije bilo garancija da nas medo, ako nas i ugleda, neće pojesti za ručak.
Srećom po nas, medo se nije dao u šetnju šumom, bar ne, dok mi jesmo, pa smo na kraju, vrativši se, shvatili kojom brzinom pod pritiskom možemo prepešačiti dva kilometra. 😉
A pogled sa Banjske stene…? Pa za sada, iako mi je Stara omiljena planina u Srbiji, pogled sa Banjske stene ipak je pretekao onaj sa vidikovca Kozji kamen.






Tara krije rezervat prirode Crveni potok, a u njemu i lokalitet poznat pod nazivom tepih livada
Ulaz u prirodni rezervat Crveni potok se nalazi odmah pokraj puta kod Mitrovca na Tari gde je drvenim tablama obeleženo šta sve šetajući šumom možete videti.
A to su: Pančićeva omorika, razne vrste pečuraka, od kojih i par vrlo otrovnih, kao i na kraju puta deo šume poznat pod nazivom tepih livada. Tepih livada predstavlja lokalitet gde se nalaze tresetni slojevi tla nastali usled zadržavanja površinske vode i nedostatka kiseonika, koji su onemogućili raspadanje biljnih ostataka i samim tim doveli do taloženja mahovine. Zanimljivo je da tepih livada raste godišnje samo 1 milimetar.
Meni je bilo veoma interesantno prošetati šumom, videti tresetne slojeve tepih livade i ispred ivice ograde kojom je označeno da se dalje ne sme, isprobati ugibanje tla.
Međutim, nekima, kao što su dotični mlađi Rusi u pratnji vodiča sa našeg podneblja, nije bilo dovoljno što je na tabli jasno naznačeno da nije dozvoljeno ulaženje na tepih livadu i gaženje po tlu. Gospoda su nonšalatno, bez imalo srama ušetali na tepih livadu, bez neke preterane ushićenosti izgacali po mahovini, pa na očigled nas par trenutno zblanutih posetilaca, odšetali iz rezervata. Verujte, nisam stigla ni da reagujem od šoka doživljenog zbog izostanka kulture, empatije, obrazovanosti i poštovanja.








U blizini brane Lazići na Zaovinskom jezeru je Josif Pančić 1875. godine otkrio njegovu omoriku
Spustili smo se na Zaovinsko jezero (kod lokalaca se koristi i naziv Zaovljanska jezera) nastalo pregrađivanjem reke Beli Rzav, kao akumulacija hidroelektrane Bajina Bašta u periodu između 1975. i 1983. godine.
Zadržali smo se neko vreme na brani Lazići, mestu na kome je Josif Pančić nakon 20 godina traganja pronašao novu vrstu četinara, kasnije nazvanu upravo po njemu Pančićeva omorika. Posmatrali smo ribnjak pastrmki i šarana u vlasništvu Nacionalnog parka Tara. Odavde smo, ispostavilo se, nekoliko meseci ranije naručivali ribu i ista je bila više nego odlična.



Jezero Spajići vidi se sa vidikovca odmah nakon brane Lazići. Mi smo odlučili spustiti se krivudavim putem do same obale, usput uspešno izbegavajući da zgazimo mini poskoka koji je prelazio put.
Kod najslikanije brvnare na obodu jezera Spajići bila je gužva, pa se nismo tu ni zaustavili. Produžili smo do brane, na koju se ranije moglo spustiti belim metalnim merdevinama. Sada je taj prolaz iz bezbedonosnih razloga zatvoren gvozdenim poklopcem i obezbeđen katancem.




Napravili smo ceo đir oko Zaovinskog jezera. Mogu vam reći da se većim delom puta jezero uopšte ni ne vidi. Na par mesta i to uglavnom kada se od Mitrovca na Tari spustite na Zaovine, pa krenete istočnom stranom ka jezeru Spajići, uhvatićete lepe kadrove. Ovde postoji priličan broj smeštajnih kapaciteta u kojima bi, čini mi se, bilo prijatno odsesti. Ako od jezera Spajići nastavite da pravite krug, dočekaće vas i ne tako dobar asfalt, sa odronom kamenja na pojedinim mestima. Kada smo već krenuli u ovu pustolovinu, nije se isplatilo da se vratimo natrag, pa smo nekih pola sata proveli krivudajući putem i razgledajući šiblje pored.


Sa vidikovca Osluša možete uživati u pogledu na tok Drine i Bajinu Baštu u daljini
Vidikovac do koga se prilično pristojno i relativno brzo može stići neasfaltiranim putem u dužini od 2 km je Osluša. Međutim, kako bi vožnja bila prijatnija neophodno je ulaganje novca za popunu rupa na putu, kojih celom dužinom ima podosta.
Na vidikovcu sa koga se pruža pogled na tok Drine i Bajinu Baštu u daljini, od ove godine otvoren je i kafić Viewpoint, gde smo se osvežili pićem, posmatrajući obronke Tare i susednu Bosnu.



Tokom letnjeg perioda pronalaženje smeštaja na nekom od splavova na jezeru Perućac može biti dobra ideja
Spustili smo se na Perućačko jezero da osmotrimo neki od splavova, na kojima sam dan ranije, takođe probala naći smeštaj, ali su svi kapaciteti bili popunjeni. Deluje da bi ovde nekada u budućnosti bilo prijatno naći smeštaj i uživati u buđenju dana iznad jezera Perućac.
Mana iznajmljivanja ovakvog smeštaja može biti jako visoka cena najma splavova, a treba obratiti pažnju i na činjenicu da splavovi imaju samo tehničku vodu, ne i pijaću, kao i da u prelaznom periodu može biti hladno, zbog izolacije, koje praktično ni nema i nemogućnosti grejanja.


Dodatna informacija:
- Ispred hotela Jezero na Perućačkom jezeru tokom letnjeg perioda postoji pontonska plaža na kojoj se može kupati.
U selu Dub postojano stoji crkva brvnara iz 1792. godine
Krenuli smo za Beograd, ali sam pre povratka imala u planu obići i crkvu brvnaru u selu Dub. Zovu je još i leteća crkva, kao i crkva brvnara sa najvišim krovom.
Kao po pravilu, prateći uputstva navigacije, promašili smo skretanje, iako je na glavnom putu, jasno stajalo usmerenje ka crkvi. Imala sam nameru otpešačiti do crkve, sve dok me u realizaciji ideje nije prekinulo neprijatno režanje lokalnog psa, koji je vrebao iz prikrajka. Stoga sam se vratila u auto i usmerila gosn turistu da ipak vozi do puta, gde smo neki momenat ranije videli tablu „wooden church“. Nakon par kilometara stigli smo na proplanak i odatle se spustili do neobične drvene crkve. Mogu vam reći da se meni crkva baš dopala, iako nije bilo moguće ući unutra.




Još nešto za videti:
- Vidikovac Sokolarica koji se ustvari sastoji od tri vidikovca. Do trećeg ujedno kažu i najlepšeg, spušta se kanapima.
- Vidikovac Crnjeskovo sa pogledom na kanjon reke Rače.
- Vidikovac Bilješka stena, kod koga se nalazi brvnara iz filma Ptice koje ne polete.
- Vidikovac Sjenič sa interesantnom drvenom konstrukcijom u vidu osmatračnice.
- Vidikovac Janjač, na granici Srbije i Bosne, odakle se pruža pogled na Zaovinsko jezero sa jedne strane i Višegrad sa druge.
- Vidikovac Zmajevac sa pogledom na Zaovine.
- Jezero Lipovica koje možete posetiti nastavivši od jezera Spajići planinskim putem.
- Ostatke utvrđenja Solotnik iz 1459. godine.
- Kanjon Drine, kojim je moguće ploviti od Perućca do Višegrada.
Utisci
Na Taru planiram da se vratim, najverovatnije već na proleće. Čini mi se da bi tada bilo najlepše videti buđenje prirode. Potrudiću se da smeštaj nađem u nekoj brvnari na Zaovinskom jezeru ili oko Mitrovca na Tari. Najviše me privlači odlazak na vrh Janjač, vidikovac Bilješka stena i vidikovac Zmajevac, kao i plovidba kanjonom Drine. Stoga jedva čekam proleće.
Pratite me i na društvenim mrežama:
Svi tekstovi i fotografije na blogu, kao i Instagram i Facebook profilu Putovanja iz mog pera podležu autorskim pravima, te samim tim njihovo preuzimanje, kopiranje i korišćenje bez eventualne saglasnosti nije dozvoljeno.


Možda će ti se svideti i

Jednostavno – manastir Kaona
4. februar 2022.
Orašac – tajno mesto podizanja Prvog srpskog ustanka
1. avgust 2020.