
Čudesni Mani
Čudesni Mani
Vreme je da se sa Vatike prebacimo na Mani. Da bismo ostvarile taj plan prolazimo kroz Skalu. Iako predstavlja „veći“ grad, ja nisam bila oduševljena njenim izgledom. Prvobitno sam razmišljala o smeštaju u Skali, budući da je cena hotela bila vrlo pristojna. Međutim, sada sam zadovoljna što se ipak nisam odlučila za ovo mesto, već smo smeštaj našle u Mavrovuniju, nadomak Gitija. Skala ima glavnu ulicu kroz koju se odvija „magistralni“ saobraćaj. U njoj se podrazumevano nalaze prodavnice, taverne i hoteli. Grad se ne uklapa u sliku Lakonije, jer odaje utisak industrijskog naselja.
Vozimo putem ka Gitiju koji vodi uz obalu. Sa leve strane puta, kroz krošnje drveća, promalja se olupina nasukanog broda. Skrećemo ka plaži podno sela Valtaki. Odlazim da osmotrim okolinu. Brod je ogroman. Većim delom ostavlja takav utisak zato što se nalazi u plićaku, pa je celo korito broda praktično izvan vode.




![]() |
Shipwreck Valtaki |
Oko 14 časova stižemo u Mavrovuni i ostavljamo kofere u hotel Milton. Za cifru koju smo platile (40 EUR noćenje), a uzimajući u obzir da je u pitanju Mani, smeštaj je bio zadovoljavajuć. Terasa je sa pogledom na Gitio i more, izjutra na sunčanoj strani, a hotel je starije gradnje sa visokim plafonom.
Krećemo u obilazak Manija i odlučujemo da to bude istočna obalu, počevši od Mavrovunija. Kartu poluostrva još uvek nismo kupile, ali smo imale odštampanu manju verziju, ne baš jasno vidljivu, skinutu sa net-a. U početku smo se pitale da li smo na dobrom putu, ali smo uskoro shvatile da boljeg uz more nema, kao i da je potrebno samo da pratimo putokaze… pa dospećemo negde… očito… 😁
Spuštamo se na plažu Vathi. Još jedna klasična dugačka plaža u nizu, sa mogućnošću sportova na vodi.
![]() |
Vathi |
Preskačemo Kamares i rt Strogili, jer nisu delovali primamljivo. Sledeća je plaža Skutari. Sastoji se iz tri dela. Mi se, kroz selo sa dve crkvice, kulom, i bistom na glavnom trgu, spuštamo do desnog. Nailazimo na neodoljivo simpatičnu morsku tavernu Sul mare i crkvu Agia Varvara iz XII veka. Na plaži se nalazi nekoliko ribarskih čamaca koji dopunjuju ambijent. Na krajnjoj desnoj strani nalazi se mala ribarska luka Sveti Georgije. Sa leve strane prostire se plaža Vordona, a u nastavku je plaža Kalamakia.






![]() |
Skutari |
Iako je plaža dugačka, peščana i ne baš onakva kakve preferiram, ipak mi se dopala. Najviše zbog crkve i taverne koje daju specifičan šmek celom ambijentu. 😀
Nastavljamo ka jugu i vozimo dobrim širokim putem istočnom obalom. Selo Kotronas ima jednu crkvu tik pored puta, plažu takođe pored puta, par taverni opet pored puta. Malo dalje nalazi se poluostrvce do koga se može doći prilično uskim, pohabanim i krivudavim sporednim putem koji vodi ka selu Halikia Vata.
![]() |
Halikia Vata |
Nakon duže vožnje uočavam putokaz za tavernu Alypa, te skrećemo na uzak, tek asfaltiran puteljak i stižemo na istoimenu plažu. A tamo… RAJ na zemlji… ali zaista. I dalje ne mogu naći reči kojima bih opisala lepotu sela, bistru vodu, tu boju i taj ambijent. Definitivno bih ovde mogla živeti… ili bar imati kućicu… i sedeti na terasi… i uživati u neverovatnom pogledu na kristalno čistu vodu pijuckajući rashlađeno belo vino… 😀






Teška srca krećemo iz ovog božanstvenog sela, i ostaje dogovor da se na ovu plažu definitivno ponovo vraćamo.
Veče provodimo u Gitiju. Grad mi se nije dopao iz sledećih razloga: isuviše je komercijalizovan, previše poznat u okrugu i iznad svega lako dostupan za okolno stanovništvo, kao i turiste koji se upute u ovaj kraj. Šetalište se nalazi pored mora, ali je ono istovremeno i glavni magistralni put, pa praktično morate izbegavati automobile koji prolaze. Ne vozi se tuda brzo, ali u delu gde su taverne definitivno nije bezbedno, jer ne postoji trotoar.
Dan drugi…
Svanuo je novi dan, drugi od našeg dolaska na Mani. Ustajemo sa idejom da krenemo zapadnom obalom počevši od seoceta Limeni. Do sela se spušta magistralom, pa me je sam prilaz podsetio na pojedine gradiće Jadrana. Ulicom kojom se spustite u Limeni, nećete moći i da se vratite, jer su putevi jednosmerni. Na ulasku u selo sa leve strane nalazi se malešna plaža. U vodu se ulazi preko kamenja. Ne postoji klasičan prilaz i postepen ulazak u vodu. Na dnu se nalazi beli pesak od koga voda poprima tirkiznu boju. Duž cele obale se nalaze kamene kuće. Par taverni i kafića, šarenih boja, pripremali su za jutarnje otvaranje. Sve ovo mi se izuzetno dopalo.




![]() |
Limeni |
Iz Limeni put vodi ka Neo Otilu, sledećem selu koje nije tako božanstveno kao njegov prvi komšija.
Vraćamo se na glavni put i jezdimo ka Areopoliju. Ubrzo stižemo, prilazeći centru takođe jednosmernom ulicom. Ceo gradić je u kamenu, sve je ušuškano, sa simpatičnim kafićima, od kojih neki imaju samo sto sa dve stolice ispred samog ulaza, na glavnoj kaldrmi. Naravno, sve ovo je prošarano ćupovima, jastučićima raznolikih boja, svećama koje se nalaze okačene u fenjerima. Cveće koje visi sa terasa kamenih kuća je nezaobilazan detalj gotovo svakog grčkog sela. U Areopoliju na trgu, se nalazi crkva Taxiarxhes, kao glavni hram u gradu, a tu je i kula Pikoulakis u kojoj je smešten vojni muzej.




![]() |
Areopoli |
Krećemo za Diros. Kupujemo karte po ceni od 12 EUR i dolazimo ispred ulaza za pećinu. Ovde čekamo još koji minut da se skupi grupa i silazimo sa vodičem i kormilarima do čamaca kojim će nas provesti po pećini. Sama pećina je fascinantna, ali je još fascinantnije kako se veslači odlično snalaze u manevrisanju duž uskih i niskih kanala pećine. Mi smo imale sreću jer smo prve ušle u čamac i dobile najbolja mesta u prvom redu… 😀 Tokom plovidbe koja traje 30-ak minuta, smenjuju se velike dvorane i uski prolazi. Predlog je da na izlazu sačekate koji momenat kako bi se aklimatizovali, jer je prilično velika temperaturna razlika.



![]() |
Diros |
Sledeće selo na koje nailazimo je Mezapos i ono je od glavnog puta udaljeno oko 2 km. Sastoji se iz dve glavne plaže, Kato Mezapos i Pano Mezapos. Prvo se krivudavim putem spuštamo do Kato Mezapos, i nailazimo na veliku gužvu na malom prostoru.
![]() |
Kato Mezapos |
Odlučujemo da oprobamo sreću na drugoj plaži i ne grešimo. Plaža se sastoji od tri uvale, a mi se smeštamo na krajnju levu sa pećinom na kraju. Pećina je vrlo zanimljiva, jer ima dva prolaza, i jednu rupu u vidu malog hodnika, kroz koji mora da se provuče da bi se došlo do zatvorenog jezera unutar pećine.

![]() |
Pano Mezapos |
Stižemose u Gerolimenas, pa pravimo krug po obali gde se nalazi par spojenih taverni i plaža. Gradić je simpatičan (ali samo to), sa karakterističnom arhitekturom za ovo podneblje.


![]() |
Gerolimenas |
Nakon šetnje, krećemo ka Agios Nikolaosu.


![]() |
Agios Nikolaos |
Plaža do koje sam mislila da svratimo je Almiros podno sela Alika, ali nažalost do nje vodi zemljani izrovan put, koji teško da bismo savladale autom. Morale bi pešaka, a vremena baš i nismo imale.
Sledeće selo na koje nailazimo je Kiparisos. Ovde je potrebno dobro obratiti pažnju na uske putiće koji se odjednom pojave sa desne strane i po mogućstvu odabrati dobar da se njime spusti do same plaže, koja je više nalik ribarskoj luci. Ono što je ovde definitivno vredno je crkvica Panagia iz XII veka. Okruženje crkvice je rajsko, dvorište je fenomenalno popunjeno detaljima. Tu se nalazi bunar, staro korito za vodu, nekoliko kamenih mozaika na stepeništu, drvo nara, spomenik i sve to uz pogled na selo Kiparisos. Na zidovima crkve se mogu videti uklesane ikone i drugi simboli.




![]() |
Panagia |
S obzirom na to da plaža u mestu Kiparisos više liči na ribarsku luku i kupanje nije primamljivo, vraćamo se na glavni put i odmah nakon uskog nepreglednog prolaza između kuća, a na samoj krivini, stajemo na zemljanom proširenju i spuštamo se do plaže koja bi trebala da predstavlja plažu Kiparisosa. Na prvi pogled plaža izgleda simpatično, vrlo nalik na ostale male kamene plaže po Maniju, ali pri ulasku u vodu shvatate da je dno veoma klizavo i da pri talasima izlazak može biti veoma nezgodan.

![]() |
Kiparisos |
Put nas vodi ka napuštenom selu Vathi, koje predstavlja jedan od glavnih simbola Manija. Prvi deo sela su povratnici počeli da obnavljaju. Većim delom dominiraju ruševine. U kućama možete videti krevete, kamine, oronuli nameštaj i osetiti da je skoro neko ovde živeo.





![]() |
Vathi |
Nastavljamo put ka plaži Marmari. Ona se sastoji od tri uvale, od kojih je centralna glavna, najviše posećena i sređena sa ležaljkama i infrastrukturom. Sve tri plaže su peščane sa smeđim peskom. Do prve plaže (koja je uzgred meni najlepša) se dolazi pešačkim strmim spustom sa vrha brda, tačnije sa prilaznog puta. Do centralne takođe vodi put za pešake, ali znatno kraći, manje strm i utaban. Do poslednje plaže u ovom delu vodi staza.

![]() |
Marmari |
Vreme je da polako krenemo natrag. Koristimo priliku da stanemo na plaži kod mesta Kapi. Ovde se nalaze dve plaže, jedna tačno podno mesta, do koje ovaj put nismo silazile, i jedna koja se nalazi tik uz put, do koje smo sišle i ostale do sumraka. Plaža je mala, simpatična, ali sa klizavim dnom.
![]() |
Kapi |
Dan treći…
Odlučujemo da krenemo zapadnom stranom, jer je put u odnosu na istočnu stranu širi, ima više pravaca i može brže da se vozi. Takođe, ovaj dan je rezervisan za krajnji jug ostrva, pa povratak preko istočne strane uz obilazak delova koje nismo stigle videti prvog dana.
Prva stanica je selo Erimos i crkvica Agia Barbara koja datira iz XII veka, tačnije sagrađena je 1150. godine. Ova crkva je još jedna iz serije onih koje ostavljaju bez daha… bar mene… 😏 Nažalost nije moglo da se u istu uđe, ali spoljašnost je nadoknadila ovu nemogućnost.


![]() |
Agia Barbara |
Planiramo da svratimo do mesta Ano Bulari, ali na vreme ne rezonujemo da se na grčkom MP čita B (kud se ne setih Mpohali na Zakintosu…😏), pa tako lutajući mašimo skretanje, te nastavljamo zapadnom obalom pored Vathi sela, gde stajemo da napravimo još koju fotografiju.
![]() |
Vathi |
Nastavljamo ka rtu Tenaro i kod Marmari plaže se malo gubimo sa oznakama, pa krećemo pogrešnim putem ka selu Achilio. Ubrzo nailazimo na crkvu iz koje se pruža pogled na Porto Kagio.
![]() |
Porto Kagio |
Vraćamo se na pravi put i stižemo do rta Tenaro, tačnije do Posejdonovog hrama. U pitanju je mala skupina kamenja, gde se na sredini prostorijice nalazi… rekla bih… žrtvenik… 😏 Zaista tako izgleda i ne bi mi jasno zašto ljudi ovde ostavljaju razne stvari poput naočara, minđuša, poruka, novca i sličnih drangulija.


![]() |
Posejdonov hram |
Krećemo ka Porto Kagiu. U samom zalivu postoji nekoliko divljih plaža, do kojih je teži put, samim tim jer zahteva pešačenje i spust sa vrha brda ili je do njih moguće doći vodom. Jedna od takvih je i plaža podno sela Charakes.

![]() |
Charakes |
Stižemo u Porto Kagio. U selu se nalazi nekoliko taverni i prodavnica, a u blizini i put za crkvu Agios Nikolaos na rtu. Do nje se pešači 200 m utabanom stazom uz pogled na divan zaliv i modro plavu boju mora, koja se preliva u zelenu na ivicama obale.


![]() |
Porto Kagio |
Lagano stižemo do crkvice. Ako sklonite rezu na vratima, možete ući u istu. Crkva nije zaključana. Pogled odavde je fenomenalan, a na rtu se nalazi mali svetionik, novije gradnje.



![]() |
Agios Nikolaos |
Vraćamo se na glavni put i pre sela Alika sečemo planinu i krećemo se ka istočnoj obali. Nakon nekoliko kilometara vijugavog puta, nailazimo na mesto namenjeno putokazima za okolna planinska sela… 😏

Naš cilj je bio Pepo – izgubljeno ili zaboravljeno selo, kako ga zovu meštani. Vozimo. Put se sužava, na većini mesta do širine za samo jedno vozilo, bez mogućnosti mimoilaženja. Stižemo u Leontakis, još jedan u nizu planinskih bisera…
![]() |
Leontakis |
Nastavljamo put jer Pepo čeka… samo na nas… da ga otkrijemo… 😏 Ispred nas se pojavljuje malešno izgubljeno selo sa svega nekoliko kamenih kuća i kula. Kako su sve od kamena i kako je smešteno u kotlini između planina, gotovo da se stopilo u tu boju brda, i gotovo da se i ne vidi. Idealno mesto za beg od svakodnevnice… teško da će vas ovde iko naći… ovo mesto je zaboravljeno… 😏



![]() |
Pepo |
Vraćamo se istim putem natrag. Verujte, svih pređenih 7+7 km puta je bezuslovno vredelo i nijedno drugo selo ne može zameniti prizor Pepa. Bar meni ne… 😏
![]() |
Lagia |

Selo Agios Kiprianos sadrži nekoliko kuća i klasičnu plažu karakterističnu za ovo podneblje…
![]() |
Agios Kiprianos |
Ovde se ne zadržavamo već pažnju usmeravamo na zemljani put ka plaži Abelo, koja se nalazi nedaleko od Kiprianosa i ustvari predstavlja divlju plažu, ovog mesta… Voda je providna, a kupanje prija… Na obali se nalaze ostaci obrušene crkvice…




![]() |
Abelo |
Nakon Abelo krećemo ka Kokali, susednom mestu, koje ima dve plaže, a na jednoj (u zalivu Soloteri) se nalazi crkva. Plaža deluje simpatično… Prošetale smo oko crkve, napravile par fotografija i požurile na plažu Alypa da do kraja dana uživamo u tom raju i boravak na Maniju zaokružimo najlepšom plažom poluostrva.
![]() |
Kokali |
Stižemo na Alypa plažu. Vetar je napravio manje talase, ali je kupanje bilo moguće. Voda nije bila providna kao prvog dana, već je imala specifičnu boju, kao i na ostalim plažama koje smo posetile. Smestile smo se na malešnu terasu taverne i uživale u pogledu na crkvice, čamce i pučinu. Uz grčku salatu i vino ostajemo do sumraka i teška srca se spremamo za povratak u realnost…
Odlučujemo da u cugu svratimo do Gitia i poluostrvceta Kranai. Odavde se lepo vidi grad, crkva Agios Petros, muzej Manija u Tzanetakis kuli i svetionik na kraju puta. Šetamo po Gitiju, kupujemo pokoji suvenir i u poštansko sanduče ubacujem razglednicu za dedu i baku. 😀


![]() |
Gitio |
Došlo je vreme da se pozdravimo sa Manijem. Izlazimo iz apartmana oko 9h. Odlazimo do antičkog amfiteatra u Gitiu. Gubimo vreme vrteći se po okolnim ulicama, jer nas bake i deke koje jedine srećemo u jutarnjim časovima upurno upućuju u krug. Stekla sam utisak da vam žele pomoći kada ih pitate za pravac, ali to rade vrlo nevešto usmeravajući vas samo do sledećeg skretanja… misleći da odatle znate sami… 😏


